Monika Maširević

Dama sa crvenim koferom

Koliko je u svetu poznato već se izvesno vreme vodi polemika oko Darvinove teorije evolucije. Jedni je ljubomorno zastupaju, dok drugi, na osnovu istraživanja, to pobijaju. Godinama smo učili u školi i bili ubeđeni da smo postali od majmuna, što bi se za mnoge moglo i reći. Ova dogma je tako ostala čvrsto ustaljena i prihvaćena dugo godina, a neistomišljenici su ućutkivani, sklanjali su se suprotni dokazi, dok polako isplivavaju i sve originalnije teorije, da smo Božanskog porekla.

Isto se događa i sa verovanjem u inkarnaciju — ponovno vraćanje duše u zemaljsko telo. To izučavanje daje mogućnost proučavanja u širokim razmerama. Da je tako nešto moguće verovali su još i Pitagora, Platon, Empedokle i mnogi drugi, a isto verovanje sačinjava bitan elemenat hinduizma, budizma i drugih religija. Povezano je sa karmom — da posledice dobrih ili loših ljudskih osobina stižu u sledećem životu čoveka. Po tom verovanju, dobre duše se rađaju kao ljudi, a oni sa mnogo grehova kao životinje.

Jedna divna osoba, po liku i duši, naša sugrađanka — Novosađanka, Monika Maširević je tipičan primer da od takve teorije ne treba odustajati. Ona zrači pozitivnom energijom i u očima joj sjaji odraz nečeg tajanstvenog, egzotičnog i harizmatičnog. Boja glasa, svaka izgovorena reč, pokreti, odaju čežnju za nečim što ovde nema oko nas. Rođena na ovim ravničarskim prostorima, gde je učila, zaposlila se, osnovala porodicu, rodila divnog sina, ona svim bićem svojim teži da se ponovo i ponovo nađe tamo gde je srce vuče — u njenu Indiju.

Kako kaže, oduvek je osetila da je potrebno nešto više u životu, samo nije odmah bila svesna šta je to, što bi je zaokružilo kao ličnost. Posedovala je neku izuzetnost u odnosu na ostalu decu, jer je njena pažnja bila okupirana knjigama i pratila je putopisne TV emisije, zagrebačkog novinara Draga Plečka. Naročito je privukla emisija o njegovim putovanjima po Indiji. Sve povezano za tu mnogoljudnu i neobičnu zemlju je veoma verno predstavio i Monika je konačno uspela da nađe sebe i prepozna ono za   čim je težila i gde njena unutrašnja intima pripada. Proučavala je i čitala sve o Indiji i polako pronalazila odgovore u smislu celokupne ljudske egzistencije. To je izrodilo jaku želju i pre svega potrebu da se u sve lično uveri. Njena najveća strast postala je odlazak u Indiju, u tu čarobnu, mističnu i unapred voljenu zemlju.

Znala je mnogo o hrišćanstvu kao religiji, ali to nije bilo dovoljno da podmiri njena interesovanja, te je dotaknuvši indijsku filosofiju, duhovnost, jogu, našla ono što je nedostajalo i što je činilo neku vrstu praznine u njoj. Gorela je od želje da se što pre nađe na obali jedinstvene reke Gange, koja poseduje moć kao nijedna reka na Zemlji. Ona izvire visoko u Himalajima i po objašnjenjima verske astronomije, svojim suptilnim tokom protiče kroz čitav materijalni Univerzum. Vrhovni mistici i jogiji koji borave na Himalajima i znaju tu tajnu reke, poseduju veštinu da njenim tokom putuju na bilo koju planetu ili da posete bilo koje svetilište koje se nalazi dužom toka.

Tako se Monika prvi put otisnula putem Indije 1997. godine i to u Majapur, kako bi istraživala hinduizam i ravnopravno učestvovala u ceremonijama koje se odvijaju u hramovima. Našla je svoj mir, zadovoljila duhovne potrebe i uverila se da jedan deo nje zaista tamo pripada.

Od tada je još nekoliko puta, pa jedne godine i dva puta, boravila u Indiji. Potreba za putovanjem je sve više rasla i unosila nemir u njeno duševno biće.

Odlučila se na jedno posebno hodočasno prosvećenje kome nije pridavala objašnjenja niti racionalne razloge. Zacrtala je pred sobom put koji mora savladati, bez obzira na okolnosti, jer je vodi duboki verski poriv. Velika želja za otkrivanjem još toga, ali i poniranjem u svoju ličnu duhovnost i izdržljivost, su bili glavni motiv ove odluke.

Uz već uobičajene peripetije koje su bile prisutne pre svakog ranijeg putovanja, a u vezi saopštenja njenom suprugu, sve ostalo je pomno razradila i obezbedila, kako na poslu, tako i u svojoj kući, da niko ne bude zbog toga oštećen ili povređen. Pet meseci ranije kupila je kartu po veoma povoljnoj ceni, kako bi se priključila maloj grupi hodočasnika iz Češke, na čelu sa vođom Pavelom. Unapred smišljeno, brižno je popakovala stvari u svoj crveni kofer na točkiće, pedantno sa logikom kojom se vodi svaka civilizovana dama. Naravno nije izostao ni njen omiljeni parfem, ruž za usne, crveni lak za nokte i jedno meko ćebe — nek se nađe. Prethodno je dala da se obrubi bojom u tonu odeće koju voli.

Nakon višečasovnog leta, konačno je njeno negovano stopalo dodirnulo tlo Majčice Indije, u gradu Delhiju. Sve joj je bilo poznato, karakterističan sladunjavi lepljivi miris, sari, turbani, bindi zalepljeni na čelo…

Kročila je u svoj svet, čiju je pripadnost sve snažnije osećala i to je iniciralo neverovatnu navalu emocija, ushićenosti, razdraganosti u toj svetoj zemlji.

Tada su u stvari počela neviđena iznenađenja koja nije mogla ni pretpostaviti da će doživeti — i preživeti. Već pri samom pogledu na ostale učesnike puta osećala se malo nelagodno, jer je skoro strčala svojom misnom elegancijom i crvenim koferom. Oni su bili ležerno obučeni i sa obaveznim ruksakom i vrećom za spavanje.

Odmah su seli u taksi, jer ih je očekivalo dugotrajno i prilično naporno putovanje do Rišikeša i to 240km po veoma gustom haotičnom saobraćaju i oštećenim kolovozima. Usput je posmatrala krajolike koji su odavali tipikus zemlje. Kućerci od blata, krave i volovi, neprijatni mirisi, jer tamo ljudi vrše nuždu gde stignu, kravlji izmet nikome ne smeta, čak se i skuplja i ima praktičnu primenu. Bezobrazni majmuni kradu sve što im se dopadne, te ih ljudi jure motkama, prosjaci su mnogobrojni i dosadni…

Na motociklu se vozi cela porodica sa još pride pazarom sa pijace, sirene neumorno trube i stvaraju psihodeličnu kakofoniju. Još mnogo toga je videla, ali joj nije bilo novo niti nepoznato. Bez obzira na sve nju je sama spoznaja gde se nalazi i šta stoji ispred, vuklo i privlačilo i grejalo iznutra. Odmah je shvatila da u ovoj zemlji je nemoguće planirati neko vreme. Sve je u božjim rukama i treba se prepustiti. Želja da vidi voljenu reku Gangu nadjačala je sve tegobe, glad, žeđ i umor.

Prva destinacija male grupe je bila propraćena ljubaznim dočekom domaćina i ponudom da se smeste u hotel i odmore.

Od tog trenutka je crveni kofer na točkiće dobio značajnu ulogu u ovome hodočašću, kao verni pratilac i svedok svega što je madam Monika doživela i veoma slikovito i verno prenela u svojoj sjajnoj knjizi, pod naslovom „Preživeću“.

Sadržaj tog koferčeta je ono što je njegova vlasnica ovde, u civilizovanom Novom Sadu, bibliotekar u Gradskoj biblioteci gde ljubazno dočekuje članove, ume preporučiti štivo, porazgovarati, Monika supruga, domaćica, majka, kulturna, negovana, lepa, uvek nasmešena.

Ako bi nekako umeo da priča, crveni kofer bi svakako na prvo mesto stavio utisak kada su njegovi točkići dodirnuli neprijatnu površinu, grbavog  tvrdog, posutog kamenčićima kolovoza, neravne pohabane stepenike, balege po uzanim strmim ulicama kojima se njegova gazdarica mučila da sustigne ostale putnike. Oni su nonšalantno koračali svojim izgaženim sandalama, ispranim bermudama i prtljagom na leđima, ka hotelu koji nema kupatilo na koje se misli kao spas, nego iz plastične kofe, zapira hladnom vodom. Još mnogo sličnih i lošijih doživljaja je ćutke koferčić podnosio saosećajući sa svojom gazdaricom. Čak su mu i zamenili točkiće jednom prilikom kada više nije mogao izdržati ogroman pritisak i habanje.

Sva iznenađenja koja je vođa puta priredio, sa namerom da osete upravo taj kontrast ove zemlje, pulsiranje života, da ispitaju i iskuse svoje granice podnošljivosti, Monika je zaista hrabro, stoički iznela do kraja. Čak i u jednom momentu kada je posustala, pomisao i ljubav prema svom detetu je dala snagu da se izbori, na svoj način i ne oseti zbog toga da je poražena.

Ovaj duhovni životni put, pun neobičnih iskustava, tako iskreno, toplo i ljudski napisano da dodiruje dušu čitalaca, jednostavno Moniku svrstava u putopisca koji zaslužuje čak i da se ekranizuje to delo. Tu je utkano njeno znanje kulture, vere, istorije, duhovnosti, geografije i ostalih atributa, koje ona sa puno ljubavi prenosi na svojstven, duhovit i veoma pitak način.

Volela bih da čitam još toga iz istog pera, slušam predavanja, jer nijedno nije bilo isto, mada je tema Indija.

Mogu da zaključim, za jedinstvenu Moniku — bravo od Olge i Norice!

© 2024 Monika Maširević | Knjiga „Preživeću: avanture s hodočašća u Indiji” | Knjiga „Put u Radžastan” | Atelje „Maširević” Web design & development Tacit